otok Prvic -povijest -ribarstvo

	CRTICE IZ PROŠLOSTI RIBARSTVA ŠIBENSKOG KRAJA
	KAZIVANJE 0 DRSKOSTI ŠIBENSKIH RIBARA

	Ribari šibenskog područja vjerojatno su se vrlo teško prilagođavali novim uredbama preuzetim iz ostalih dalmatinskih statuta. Oni su im se protivili, nisu ih lako usvajali, već su se i dalje držali svog starohrvatskog običajnog prava. Zbog čega je dolazilo do srazova izmedu vlasti i ribara koji se nisu htjeli pokoravati tim uredbama. Jedino je na šibenskom području u reformacijama šibenskog statuta, u prvoj polovini XV. stoljeća, registrirano to nepoštivanje. Mletački su se knezovi u Šibeniku, nezadovoljni što se ribari ne brinu da oni dobiju ribu koju trebaju, obratili Velikom vijeću tužeći se da ih ribari dostatno ne cijene, pa čak neće da knezu prodaju ribu uz cijenu za koju je drugima prodaju. Na to je Veliko vijeće 26. rujna 1428. godine donijelo zaključak ovog sadržaja: "Budući da zbog drskosti ribara, koji su često tako sramotni da nemaju nikakav obzir premna svome gospodinu knezu, te uskraćuju njemu ill njegovu glasniku prodati ribu za onu cijenu za koju je drugima prodaju, dok se u drugim gradovima i mjestima reklorirna daju sve pogodnosti pred drugim osobama, za to je, da bi se obuzdala neprijaznost i drskost rečenih ribara, donesena odluka da se od sada nijedan ribar ni prodavač riba ne usudi i ne drzne u one dane kad se meso ne prodaje ili ne jede, prodavati bilo kakve ribe, velike ili male, prije nego pratilac ili trabant gospodina kneza, ili koji drugi njegov glasnik ne dođe u ribarnicu i preuzme ribu koja je potrebna gospodinu knezu, i to pod prijetnjom kazne od četrdeset solda za svakoga i svaki put, od kojih polovica neka bude općini, a druga polovica zakonitom tužitelju. Pa, ako se rečeni glasnik gospodina kneza ne bi mogao sporazumjeti s obzirom na cijenu, tada imaju općinski justicijeri prema slobodnoj volji odlučiti o toj cijeni.

	Živahna trgovina ribom, koja se razvila između šibenskog područja i trgovaca Abruzza, Bergatna i drugih mjesta na zapadnoj obali Jadrana, zahtijevala je podizanje skladišta, posebice za posoljene srdele. Pored domaćih obitelji, u zabitim uvalama, podizali su isto take svoja skladišta i talijanski trgovci soljenom ribom. U uvali zvanoj Muna na otoku Žirju nalazili su se 1558. godine magazine i kučice Nikole Bosnuića, Marka Labinovića, Mate Gabelića, Jakova Grizice, Margarite Skočića, Ante Soldina i Jakova Veniera, koje su oni bili podigli bez dozvole da se drže bačve soljenih srdela. Poslije Ciparskog rata, kad je već glavnina brđana prešla s kopna na otoke, ribarstvo sa šibenskog kotara osobito razvilo. Slobodom ribolova kao i slobodnim raspolaganjem ribom koristili su se vlasnici proizvodnih sredstava i dalje, usprkos đukali od godine 1539. o naredbi o cijenama ribe iz 1561. godine.

	Teško stanje na kopnu zasigurno je pogodovalo ribarskoj politici vlasnika proizvodnih sredstava. Otoci, odvojeni od kopna, koristili su se tom svojom prednošću. Generalni providur Nikola Dona, po svoj prilici upoznat s tom otočkom situacijom, naređuje 30. lipnja 1603. godine da ribari šibenskog otočja, kad prolaze kraj tvrđave sv. Nikole u šibenskomn kanalu, moraju ponuditi ribom kastelana i vojnike, ako žele kupiti, a potom je voziti na šibensku ribarnicu. Rečeni nalog nije po volji Zlarinjanima i Prvićanima, pa su nastale duge borbe oko toga. Ribari su se i dalje bunili. Čini se da ni naredba nije urodila plodom, kazuje Š.Županović. Dvadeset i četiri godine kasnije (8. studenoga 1628.) novom generalnom providuru Alvisu Zorzi nije preostalo ništa drugo nego da propiše novi cjenik i oštrije mjere za ribare šibenskog područja, podvrgavši ih strogoj reglementaciji s obzirom na njihovo naizmjenično određivanje. Iz rečene je odredbe sasvim razvidno (i) to da su glavni rihari u šibenskom kotaru na počtku XVII. sloljeća bili Žirjani i Prvićani, te da je u to doba šest lađa stalno ribarilo parangalima. Ribolovišta na Krki potpadala su pod šibensku komoru i ona ih je davala u zakup.